Otpis potraživanja u praksi je česta poslovna situacija s kojom se susreću porezni obveznici u svakodnevnom poslovanju. Iako računovodstveni propisi, ovisno o okolnostima, omogućuju priznavanje rashoda od vrijednosnog usklađenja ili otpisa potraživanja, takav rashod ne znači nužno i njegovo automatsko priznavanje za svrhe oporezivanja. Za potrebe priznavanja takvog troška s aspekta poreza na dobit potrebno je zasebno ispitati jesu li ispunjeni uvjeti propisani Zakonom i Pravilnikom o porezu na dobit.
Polazište predstavlja članak 5. Zakona o porezu na dobit prema kojem se porezna osnovica utvrđuje kao dobit utvrđena prema računovodstvenim propisima, uz stalna ili privremena uvećanja i umanjenja propisana poreznim propisima. Stoga se računovodstveni tretman potraživanja i njegov porezni tretman mogu razlikovati.
Vrijednosno usklađenje potraživanja
Kod potraživanja od kupaca za isporučena dobra i obavljene usluge, Zakon o porezu na dobit razlikuje vrijednosno usklađenje od konačnog otpisa. Prema općem pravilu iz članka 9. stavka 1. Zakona, vrijednosno usklađenje potraživanja priznaje se kao porezni rashod ako je od dospijeća potraživanja do kraja poreznog razdoblja proteklo više od 60 dana, a potraživanje nije naplaćeno do petnaestog dana prije podnošenja porezne prijave. Dodatni uvjet jest da je potraživanje prethodno evidentirano u poslovnim knjigama kao prihod.
Međutim, samo protek više od 60 dana nije dovoljan za porezno priznavanje vrijednosnog usklađenja. Porezni obveznik mora dokazati da je poduzeo sve radnje radi osiguranja naplate potraživanja, postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika. Zakon izrijekom navodi kao primjer utuženje potraživanja, pokretanje ovršnog postupka, prijavu potraživanja u stečajnom postupku ili postizanje odgovarajuće nagodbe s nepovezanom osobom u zakonom propisanim postupcima.
Upravo je dokazivanje poduzetih radnji jedan od ključnih elemenata poreznog tretmana potraživanja. Porezni obveznik…
